Kritike

Radovi Slobodana Kneževića predstavljaju serije individualnih oblika/površina kojima se neposredno i provokativno saopštava sopstveni odnos prema netradicionalno shvaćenoj plastičko-vizuelnoj celini. Ona je shvaćena kao proces uzajamnosti privilegovane mase papira u nastajanju i "prisustva" umetnika u pretpostavljenom konačnom s t a nj u. Izdvojenim pogledom "umetnika na odstojanju" od primarne zbilje događanja u materiji i formi papirne mase, maštom i emotivnom prisnošću sa materijom, ostvaren je specifičan kanon trajanja unapred nepredvidljivog poretka konkretnog oblika/površine. Umesto primamljivog "govora u prvom licu", usmerenog, angažovanog iskaza, naglašena je intrigantnost sprega univerzalno-neutralno. Autor je podjednako zainteresovan za svet unutar forme i za "fasadne" opsene kojima "prekriva" savršenu primarnost intervencija usmerenih prema unutrašnjoj, skrivenoj, nikada dokraja dostupnoj, tajanstvenoj zbilji forme. Uvažava ali kreativno relativizuje svet izvesnog koji proizlazi iz stanja k r a j nj e g i s h o d a, iz sistema u neprekidnom obnavljanju. Sopstvenom voljom, materija se transformiše u (ne)očekivani poredak, pretvara se u artikulisani red trajanja. Prolazni svet odbačenih stvari (papir) spontano uskrsava u (novo)nastalom plastičkom redu "minimalističke predstave", korespondira sa sistemom drugačijih značenja i stepenom posebne označenosti.

Likovni opus Slobodana Abija Kneževića razvija se preko četiri decenije. Od samih početaka osnovni medij izražavanja je crtež u kome se autor najkomotnije oseća tražeći ono što sam naziva likovnom predstavom predmeta. U traženju suštine pojavnog, crtač misao nalazi i vodi linijom - najapstraktnijim i najopštijim elementom crteža, slike, predstave. Već u najranijim crežima, pre i za vreme studija, linija u Abijevom radu gubi opisivački karakter i postaje instrument analize, dekonstrukcije i rekompozicije oblika i smisla. Realitet stolica, vrata, vratanca peći - poznatih, uobičajenih i prihvaćenih predmeta, pokreće se izborom i ritmom linije koja kao laserski zrak ili skalpel zaseca i otklanja nebitno u definiciji suštine.

"Noćne svetline nad Dunavom", novi ciklus grafika Slobodana Kneževića, svojim tematskim asocijacijama vezuje se za mesece bombardovanja novosadskih mostova na Dunavu (1999) na koje autor gleda sa terase svog ateljea. Dominantan vibrantni motiv mrežastih struktura osnove, dodatno oživljene geometrizovanim linijskim tokovima, evocira šum i bljeskanje svetlosti vode, kao svojevrsne refleksije jakih memorijskih kodova i autorove senzibilnosti. Očito, Knežević u svom radu nadilazi puristički hladan koncept minimalizma i kroz treperavu površinu koja stvara iluziju teksturalnosti čini da grafički otisak diše.

Strana 1 od 3

Kartoni 1

Iz galerije "Kartoni 1"

Grafike karborundum

Iz galerije "Grafike karborundum"